Političke fotografije deluju na prvi pogled vrlo specifične. Postoje brojni zahtevi na koje se mora odovoriti, a ulog je zaista velik. Ali u osnovi se ne razlikuju od bilo kog drugog tipa fotografije. Većini fotografa politička fotografija verovatno nije nimalo zanimljiva, jer je ustaljeno mišljenje da su one uglavnom “plastične”. Međutim, njihovom analizom možemo doći do korisnih informacija o procesu kodiranja apstraktnih poruka (input) u kompleks vizuelnih elemenata na slici (output), a upravo taj proces možemo primeniti na bilo koji zahtev u primenjenoj fotografiji.
Ovu analizu podelićemo na dva dela: prvo ćemo pokušati da shvatimo šta je to politički kanal za distribuciju fotografije i koje su njegove karakteristike; nakon toga ćemo uporediti par primera i videti kako oni međusobno delaju na sceni.
Politički kanal za distribuciju fotografije
U svom ogledu pod nazivom Za filozofiju fotografije, Vilem Fluser (Vilem Flusser) govori o kanalima za distribuciju fotografije koji su sveprisutni i koji kao svoj input uzimaju fotografije, a kao output daju kodirane simbole čiji je cilj da publiku isprogramiraju za tzv. magijsko delovanje. To u našem slučaju znači da politički kanal koristi precizno kodiranu (komponovanu, nameštenu…) fotografiju da bi u budućim biračima izazvao potrebu za izlaskom na birališta i glasanje (magijsko delovanje). Taj isti princip važi i za sve ostale kanale distribucije fotografije, kao što su dokumentarni, naučni, umetnički i njima slični, pa iz toga proizilazi da se političke fotografije u suštini ne razlikuju od bilo kog drugog tipa fotografije.
Kao svoj input, politički kanal od fotografa traži da fotografiše određenu ličnost za potrebe plakata. Sa jedne strane, fotograf veruje da će svojom veštinom i talentom moći da ubaci nešto od svojih ideja, ili prosto rečeno da predstavi svoj “stil”, a sa druge strane kanal za distribuciju veruje da će određeni fotograf moći da svojom veštinom i znanjem “transkodira” njihove političke ideje, onako kako oni to žele. Ova borba između fotografa i kanala je, po Fluseru jedna od ključnih stavki u kritici fotografije.
I zaista, koliko god fotograf mislio da je on taj koji nameće bilo kakvu ideju ili stil, zapravo politička stranka je ta koja stvara sliku, a fotograf je taj koji je realizuje. U političkom plakatu borbu svakako dobija politički kanal.
Stepen apstrahovanja političke fotografije
Ono što je kod političke fotografije vrlo lako uočljivo, a zapravo važi za bilo koju drugu fotografiju, je da su one na vrlo visokom stepenu apstrakcije. Prvo, predstavlja se jedna ličnost, i mi biramo “jednu ličnost”, iako znamo da je struktura demokratske vlasti daleko kompleksnija od toga. Sa druge strane, običnom biraču se elementi fotografije nameću kao ogledala upravo te jedne ličnosti. To je već drugi nivo apstrakcije. Ne opisuje se ovde izgled jedne osobe već izgled jedne ideje. Ličnost je predstava ideje, a plakat je predstava te ličnosti. Ako tome dodamo i slogan, parolu političke stranke, koja je sama po sebi apstrakcija na vrlo visokom stepenu, jasno nam je koliko je kompleksna igra elemenata koja se dešava na toj naizgled jednostavnoj površini.
Postaje nam lako uočljivo kakvu primenu ovde ima hiperrealnost u fotografiji.
Kritika političke fotografije
Kao što smo već naučili, kritika političke fotografije bi trebalo da se bazira na analizi borbe između fotografa i političkog kanala. Da bismo tu analizu uspešno sproveli, neophodno je da poznajemo oba protivnika. Često bi fotografi kritikovali samo iz aspekta fotografa (ono što je njima blisko), pa se tako mogu čuti komentari tipa “previše ispeglano lice” ili “loša postavka svetla” ili slično. Međutim, tako bismo stali na stranu fotografa, to jest, ignorisali bismo politički kanal za distribuciju fotografije, pa bi naša kritika bila vrlo površan komentar.
(U svojoj kritici koja sledi, vodiću se ličnim i skromnim poznavanjem političkog kanala u Srbiji, a to znači da bi kritika mogla da bude približna ali ne i potpuno tačna.)
Uporedna analiza
Ako malo detaljnije pogledamo, i razmislimo o ove četiri fotografije, moći ćemo da iščitamo transkodirane simbole koje je u njih, preko fotografa upisao politički kanal. To navodi na zaključak da su fotografi vrlo dobro odgovorili na zahteve i da je “kvalitet” u tom smislu postignut. Ali, pogledajmo jednu po jednu fotografiju:
Naš drug Mrkonjić je neko ko, po sopstvenim rečima treba da “vrati SPS na velika vrata političke scene u Srbiji”. Dakle, kao politički input, imamo: tradiciju, povratak, stare vrednosti, snagu. I sve to možemo pročitati sa fotografije. Preovlađujuća crvena boja (pozadina, kravata) očigledno predstavlja povratak, to jest, asocijaciju sa starim političkim vrednostima. Izraženo sedeći portret, sa naglašenim oštrim bočnim osvetljenjem bez sumnje kodira tradicionalnost portretne fotografije ali i politike — jedan čovek za foteljom, svetla uperena ka njemu, skoro monumentalnog karaktera, što bi se moglo izvesti i kao opšti karakter komunističkog perioda.
Za “jaku i stabilnu Srbiju” se zalaže Boris Tadić, predsednički kandidat Demokratske stranke. Kao neki siže političkog inputa moglo bi se reći: osoba prepoznata u svetu, za mir i stabilnost, umerena i pravična. I opet, sve je to upisano u fotografiju. U poređenju sa Mrkonjićem, ovde je izraženo stajaća, čvrsta poza što označava stabilnost i izvesnu dozu pristupačnosti. Lice je posve “okupano” svetlom, sa umerenim senkama. Ovo je vrlo bitan trenutak — odnos svetla i senke predstavlja svest o problemima u političkom životu, i način njihovog rešavanja. Postojanje senke znači postojanje problema, tj. izazova sa kojima se suočava politika, a način na koje svetlo savladava te senke je način rešavanja tih problema. U ovom slučaju, moglo bi se reći da ta svest postoji (blage senke na licu), ali svetlo vrlo odlučno sateruje senke u ćošak i neutrališe ih. Bočno, to jest pozadinsko svetlo koje dolazi sa desne strane može se tumačiti kao prepoznavanje ličnosti od strane spoljnih, pozadinskih faktora (npr. EU i sl.), ali za razliku od prethodnog primera, nije u službi “tradicionalnog”.
Od fotografskih komentara, rekao bih da je zanimljivo nepostojanje bora ispod jednog oka, što važi i za boru od nosa ka usni, sa iste strane. Silueta oko ušiju deluje pomalo neskladno, bez obzira koliko zaista odgovarala “originalu”.
Tomislav Nikolić, svim srcem za predsednika je kandidat Srpske radikalne stranke. Iz priložene fotografije čitamo poruke političkog kanala: prijatan, običan čovek, spreman da se rukuje sa svakim, prihvata i iznosi sve probleme. Najjači utisak upravo ostavlja ta “dostupnost” — blago nagnuta poza predstavlja otvorenost, namera za komunikacijom. Osvetljenje takođe najviše nosi atmosfere realnog prostora, a naizgled slučajno bačeno svetlo prozora na zidu u pozadini dodatno potvrđuje isto. Dostupnost i iskrenost potvrđuje i skroman retuš lica, koji hrabro ostavlja veliki broj bora i “nepravilnosti” (u grubom post-produkcijskom rečniku), pa se daje utisak da čovek nema šta da sakrije. Vrlo je bitan njegov osmeh, koji nije, kao u slučaju Borisa Tadića gotovo arhajski, nego je osmeh običnog čoveka. Dakle, običan, iskren čovek u normalnom, realnom prostoru koji je otvoren za komunikaciju.
Od priče o odnosu svetla i senke, možemo pročitati da on ne beži i ne krije senke (probleme), ne krije ožiljke (zanimljiva je jačina bore od nosa do usne koja kao ožiljak stoji na svetloj površini lica), a osmeh i opšta pozitivnost mogu pokazivati da se borba između svetla i senke može rešavati na takav — pozitivan način.
Naravno, svi ovi elementi ostavljaju prostora za subjektivnu interpretaciju, ali opšti pojmovi koji se čitaju iz ove slike važe bez obzira na subjektivno tumačenje (tako, dekoracija na kravati nekoga može podsećati na zvezde Evropske Unije ali i ne mora).
Milanka Karić, glamurozni je kandidat Pokreta snaga Srbije. I upravo to — glamur — je ono što preplavljuje kao informacija. Međutim, moj lični utisak je da osim glamura, ovde vidimo još vrlo malo informacija. Imamo glavu blago nagnutu, veliki lep osmeh što govori o gore navedenoj dostupnosti. Međutim, glamur sam po sebi često predstavlja nedostupnu lepotu, nekoga ko je toliko lep da je poseban, da ga nećemo svaki dan sresti na ulici, da se nećemo rukovati sa njim. U tom smislu, glamur udaljava osobu od normalnog, običnog sveta i postavlja je na neki uzvišeni presto. Isto tako, primećuje se odsustvo ikakvog priznavanja problema — sve izgleda lepo i lako. Uistinu, navika snimanja glamuroznog portreta koji ne sadrži nikakve nepravilnosti odavno je ustaljena. Ovde se postavlja pitanje o borbi između fotografa i političkog kanala. Dobija se utisak da je fotograf svojim ustaljenim fotografskim procesom Milanku Karić snimio na “glamurozan način” kao što bi i neku drugu osobu, a da je politički kanal neuspešno kodirao svoje simbole unutar toga. Mogli bismo i optužiti fotografa, ali bez kritike upućene političkom faktoru opet bismo upali u istu onu zamku.
A možda se i varamo. Jer, upravo bi ovo mogao biti kompleks kodova — glamur ustoličen oko žene, simbola porodice, lepota koja bi trebalo da nas ispuni pozitivnošću i okrene nama bližnjima.
Zaključak
Videli smo da je značaj umeća čitanja političkih poruka kritična za iole ozbiljnu analizu političkih fotografija. Ali ne treba to ograničavati samo na političku fotografiju. Svaka fotografija ima svoj kanal distribucije koji je oblikuje, odnosno kodira da bi je bolje pripremio za svoju publiku. Čak i kada naizgled samo vi utičete na formiranje fotografije, način na koji je kanal distribuira u istoj meri utiče na njen krajnji efekat. Recimo, ako se vaša fotografija štampa u časopisu — da li će biti sama na strani, ako ne — koje će biti ostale fotografije? Koji će biti odnos veličina, koja boja pozadine? Da li ima naslov ili kratak opis?
Poznavati karakteristike kanala kroz koji distribuirate fotografiju u mnogome će pomoći da unapred fotografiju pripremite tako da možete da pretpostavite kakav će efekat imati po publiku (kakvo magijsko delovanje će izazvati). Fotografi često ili ne primećuju postojanje kanala za distribuciju, ili negiraju njegovu moć — što dovodi do toga da kanali uspevaju da kodiraju znatno više svojih elemenata i time definitivno oni diktiraju magijsko delovanje publike.
Na ovom lokalnom konkursu za Miss Izbora 2008, rekao bih da je u kategoriji najdostupnijih pobedio Tomislav Nikolić, u kategoriji najstabilnijih Boris Tadić. Najtradicionalniji je svakako naš drug Mrkonjić, a ubedljivo najglamuroznija je Milanka Karić. Svi su pobedili.
Dodatak 1
Posle dugo potrage, uspeo sam da nađem plakat Borisa Tadića koji se pojavio u drugom izbornom krugu, a čija je fotografija skoro identična onoj iz prvog kruga. Možete pročitati ceo tekst pod nazivom Drugi krug, druga fotografija: Tadić i izbori 08.
21 comments
iskraart says:
Jan 13, 2008
eee,kada bi nasi politicari vrsili ovakve analize svog posla…hm hm hm
porodistarije says:
Jan 14, 2008
odlicno. hvala.
Vox ex Machina says:
Jan 14, 2008
Odlična analiza!
Gde se tu uklapa Velimir Ilić? Njegovo lice je preko celog plakata… Po meni, njemu fali samo jabuka u ustima, pa da asocijacija bude kompletna
darkophoto says:
Jan 14, 2008
Priznajem — tek sam sinoć, na putu ka jednoj srpskoj kafani, uoči dočeka onoga što zovu “srpska” nova godina, kao da smo je mi izmislili — na metalnoj ogradi jednog gradilišta video polepljene plakate Velimira Ilića.
Svakako, i mesto na koje lepite plakate ima svoju poetiku…
U izboru za ovu analizu sam izabrao ova četiri kandidata iz prostog razloga što sam samo njihove fotografije video u nekom užem centru Beograda.
darkophoto says:
Jan 14, 2008
iskraart: misliš, kad bi postojala revizija advertajzing aktivnosti političkih stranaka?
porodistarije: hvala tebi
ominotago says:
Jan 14, 2008
hmm sve u svemu, na izborima mogu da prođu fotografi, jer oni još i znaju šta rade, a kandidati, pa… valjda nam je svima jasno
iskraart says:
Jan 14, 2008
ma i to…ali mislila sam …kad bi se oni tako studiozno udubljivali u ono sto se zove -resavanje problema-…bilo bi nam mnogoooo bolje
, sto je naravno pohvala tvom analiziranju
darkophoto says:
Jan 14, 2008
ominotago: ko zna, možda se i kandidujem
Prvo bih podigao standard svih građana a onda obezbedio mir u regionu, zauvek!
iskra: ako neko od njih vidi moj članak, pa još i tvoj komentar, možda se i zamisli…
jovana says:
Jan 14, 2008
dare bravo.
ako nista barem su fotografi na visini zadatka pa se i analiza slogana poklapa sa analizom fotografije:
ZA JAKU I STABILNU SRBIJU = Razum borisa tadica;
SVIM SRCEM… = emotivna posvecenost tome nikolica;
PORODICA (karic) JE (bila) SNAGA SRBIJE = milanka karic
NAS DRUG = ipak komunista ali i poznaje batu zivoinovica Mrkonjic;
ZIVOT JE ZAKON = pa brate ceda taj nas kapira;
SRBIJA JE ZAKON = replika Velje ilica da se zna ko se bori za bronzu…
Ali ono sto mi je najinteresantnije je ta naizgled vizualna nedoslednost u kampanjama Tadica i Nikolica (odnosi se pretezno na tv spotove):
Boris u zastavi sa puno ljudi (na skoro pa comodor tehnickom nivou) i uopste motiv zastave srbije u belom, isto kao i biografja u slikama imaju neverovatan smek ranijih Kostunicinih pa cak i Slobinih kampanja. Zapravo to nasilno stvaranje utiska da ipak nije potroseno mnoogo novca na kampanju (ako se secate mita o kostunicinom jugu) je poznat kao taj “skromni” narodnjacki identitet…
U isto vreme postoji i tv spot snimljen u studiju gde se fino osvetljen mesija Boris obraca gomili ljudi gde preovladjuje crna boja i skoro pa LDP estetika da se ne uvredi stara dobra prozapadnjacka struja.
Istu stvar radi i Toma: TV spot u minimalistickoj (modernoj) prostoriji okupanoj dnevnim (demokratskim) svetlom (i jos samo da se seta bos u beloj raskopcanoj kosulji) za urbanu ciljnu grupu a u isto vreme vhs snimak nekog mitinga sa marijom serifovic, u stilu POBEDA OBICNIH – da ne ispadne pred “narodom” da je prodao dusu za gram pudera.
U svim tim podkampanjama ova dva kandidata izbegnut je ikakav pokazatelj i najmanje stranacke pripadnosti.
zakljucak je zapravo da se ESTETIKA I VIZUELNI JEZIK suprotstavljenog kandidata (nazalost/najzad) KORISTI kao eventualno oruzje za preobrazaj, pa makar i samo poneke izgubljene dss-ove ovcice.
tako da DARE, NAS DRUZE, SVIM SRCEM ZA STABILNU I JAKU SRBIJU U KOJOJ SU PORODICA I ZIVOT ZAKON!
mnogo volim ovaj blog
ominotago says:
Jan 14, 2008
uh Dare, mislim da od njihovog čitanja neće mnogo da se dobrog dogodi, a u predizborna obećanja ne verujem po difoltu
vanmarcar says:
Jan 16, 2008
…pa kako da kazem…odlicna zapazanja kao po obicaju…edukacija za nas fotografe golema… samo me cudi da nisi za Tomin primer uzeo onaj radikalniji bilbord(radikalniji..hehe)…onaj sa mnogo smelijim cropom, veoma krupnim planom(VKP – skr.) kako ga popularno zovu filmadzije, vidi primer
http://i84.photobucket.com/albums/k19/vanmarcar/bilbordi-v.jpg
To je mislim pravi presedan u politickom oglasavanju i propagandi u tu svrhu. Rekao bih odlicna fotografija i smelo iskadrirana tako da dobije na jacini… toliko od mene.
darkophoto says:
Jan 16, 2008
Pravo da ti kažem, tog dana kada sam išao “po materijal” nisam naišao na njega, ali sam znao da postoji.
I definitivno jeste nešto novo na našoj sceni političkog oglašavanja. “Toliko velik da ne može stati u format” svakako može i politički da se protumači. Rekao bih da pravi efekat koji ima je da se znatno ističe od ostalih “protivnika”. Dok su svi u domenu očekivanog, ovo je pravo osveženje.
Svakako sam zaboravio da pohvalim autora tog “kropa” i instituciju iza njega koja ga je podržala. Više takvih svežih ideja svakako pogoduje, pogotovo na osetljivoj Političkoj Advertajzing Sceni (PAS)
hvala za skretanje pažnje.
isa says:
Jan 25, 2008
eee cekaj cekaj… a kako da prokomentarisemo to sto u kampanji velje ilica njegov portret uopste nije ukljucen??!
)
darkophoto says:
Jan 25, 2008
Zapravo i jeste, ali sam video samo na malim plakatima (ono B3) a na bilbordima je samo slogan. Možda čovek ima nešto protiv velikih glava…
Ali ti to komentariši kako ti se sviđa
Mislim, ne znam zašto nisu i na bilbordu, a imali su fotografiju. Možda su hteli “da se razlikuju”
iskraart says:
Jan 25, 2008
sad ce drugi krug…a ti nista:)
daj jos neku analizu…ima ljudi koji bi citali
darkophoto says:
Jan 26, 2008
hehe
drago mi je da ima ljudi… ne znam šta bih tačno za drugi krug, ali sam primetio — i još sam u fazi provere činjenice — da je Tadićeva fotografija u drugom krugu “skoro” identična onoj u prvom. Nešto je drugačiji osmeh, obrve… ali identično svetlo. Moraću to da proverim, verovatno mi se učinilo.
To sam video na malim plakatima u Valjevu i čini mi se jednom bilbordu u Bg. Ako se ispostavi kao tačno, imaćemo novi tekstić
Hvala ti što pratiš!
Whiteman says:
Jan 26, 2008
Istina. Ali posto u drugi krug idu samo dvojica kandidata mislim da vazi sve isto kao i za prvi krug s tim sto ne mogu a da ne primetim da je Toma mnogo agresivnije usao u drugi krug. Njegovih plakata sada ima bukvalno na sve strane, steta samo sto je ista fotka, izgleda nekako umorno ali u isto vreme i optimisticno. Mislim da je i hteo da postigne taj efekat – “zemlja nam je u debeloj krizi ali ipak ima nade”.
Elem, sto se tice sveobuhvatne analize politickih fotografija i njihovog uticaja na formiranje “javnog mnjenja”, mislim da je njihov efekat ipak malo precenjen, jer (Darko ovo sam ti vec rekao, cini mi se) prosecan gradjanin koji npr. kolima projuri pored bilborda na kojoj se vidi ogromna slika nekog kandidata nece zastati dok fotografija na njega ne ispolji “magijsko dejstvo” i dok ne pohvata sve detalje koji bi mu sugerisali da treba da glasa bas za tog kandidata. Ali s druge strane mozda je poenta bas da se svim tim detaljima podsvesno utice na ljude (podsvest registruje neuporedivo vise informacija od svesti). A to da su politicke fotke “plasticne i savrsene” pa to je normalno, ideja je da ces pre da glasas za nekoga ko je lep iako se ne slazes sa njegovom/njenom politikom nego obrnuto. Mada koliko vidim taj je trend u opadanju (valjda su primetili da “preterano savrsene i ispeglane” fotke izazivaju osecaj nepoverenja jer ljudi traze nekog s kim mogu da se identifikuju – nekog “obicnog” i slicnog njima).
Mislim da politicari najmanje uticu na to KAKO ce izgledati njihova slika u kampanji. Oni samo kazu npr. “hocu da se sa fotografije vidi optimizam, odlucnost i patriotizam” a onda fotografi kombinacijom boja, svetlosti i senke treba da postignu taj efekat.
I za kraj, par komentara o nekim kampanjama (uopsteno):
Velja Ilic – covek je lepo angazovao profesionalce za svoju kampanju, debelo im platio i debelo ispu… A to sto nema njegove slike na mega-formatima se moze objasniti njegovom preteranom sveprisutnoscu u medijima pa je odlucio da svoju pojavnu manifestaciju (privremeno) stavi u drugi plan.
Milanka Karic – is this chick for real? Ona meni deluje kao neko ko ne zna sta ce s parama pa je odlucila da se kandiduje a ipak ima lep slogan, znam da se mnogo ljudi slaze s tim da je porodica snaga Srbije (ali i svake druge zemlje). Ne znam samo cemu toliki osmeh?
Cedomir Jovanovic – hteo bih samo da izdvojim jednu recenicu iz njegovog reklamnog spota: “…nama treba mlad predsednik…”. Pa kakav je to kriterijum “mlad predesdnik”? Mladji su pametniji? Mogli su jos da kazu i: “nama treba predsednik koji se ne drogira”. Mislim stvarno…
E da, UZ HUPER TI NECE BITI SUPER.
darkophoto says:
Jan 26, 2008
Advertajzing kampanju drugog kruga nisam pratio pa ne mogu da mnogo pričam, ali ne bih rekao da su sada postavili još mnogo bilborda (za plakate je drugo) jer se za bilborde zakazuje mnogo više vremena unapred.
Tačno je da je vrlo teško koliki uticaj sama fotografija može imati na glasača — skoro je i nemoguće to proceniti. Cilj plakata je, po meni, da prelomi odluku neodlučnih glasača. A koliki je stvarni uspeh… teško je reći. Cilj ovog članka je uostalom, samo da pokuša da analizira šta je to politički kanal za distribuciju fotografije uspeo da upiše unutar fotografije — a ne da ocenjuje koliki je njen uticaj na birače.
Ono što posmatrač u prolazu vidi jeste taj opšti utisak — nazvali bismo ga površan sken slike — ali treba se podsetiti da na izgradnju tog opšteg utiska upravo utiču detalji. Dakle, ne bih ja u prolazu (površnim pogledom na bilbord) pomislio da je Toma opušten da mu glava nije malo iskošena i da nije “dnevno” svetlo. Ne bih pomislio da je Tadić stabilan da ne stoji pravo i da nije tako osvetljen.
Dakle, ne moramo da stojimo pola sata pred fotografijom da bi ona magijski delovala na nas. Gomile detalja utiču na formiranje opšteg utiska, a upravo taj opšti utisak mi možemo da konzumiramo za kratko vreme. Uostalom, kratko vreme, pomnožimo sa velikim brojem plakata = dugo vreme gledanja.
Što se tiče toga koliko političari utiču na formiranje fotografije, opet bih rekao da je ličnost predstava ideje, a fotografija predstava ličnosti. Postoje agencije koje su zadužene za sve pa čak i za pisanje govora na skupovima.
U ognjištu hiperrealizma: nastavak sage o projektovanoj istini « Jedna svetlost says:
Feb 18, 2008
[...] smo videli kako se hiperrealizam snažno koristi u političkom plakatu, na beauty fotografijama, a pomenuo sam i neke druge primere. Tema naslovne strane Politikinog [...]
Drugi krug, druga fotografija: Tadić i izbori 08 « Jedna svetlost says:
Feb 20, 2008
[...] krug, druga fotografija: Tadić i izbori 08 20Feb08 Moj članak Estetika fotografije političkih plakata doživeo je pozamašan uspeh među prijateljima, kolegama blogerima, političkim aktivistima a i [...]
Teorija obrade fotografije « Jedna svetlost says:
Sep 6, 2008
[...] preneti prirodu, koliko atmosferu, ideju ili slično. Dobar primer su politički plakati (vidi Estetika fotografije političkih plakata) gde fotografija kandidata ne predstavlja njega samog, već njegovu politiku. Ali tako je i u manje [...]