foto: Blic
U ponedeljak, 18. februara na premijeri predstave Fedrina ljubav (Sara Kejn, u režiji Ive Milošević) glumica Mirjana Karanović izbacila je u sred predstave nekoliko fotoreportera koji su, u trenutku kada je ona obnažila svoje grudi počeli agresivno da “škljocaju” i “sevaju” blicevima. Kako se radi o vrlo delikatnom, moglo bi se reći unikatnom slučaju u srpskoj primenjenoj fotografiji, ne bih smeo da propustim priliku da kažem par svojih reči.
O pozorišnoj fotografiji
Pozorišna fotografija je vrlo osetljiva oblast fotografije. Pored poznavanja tehničkih problema, vrlo je važno shvatati i pozorište kao instituciju. Bitno je poznavati kako funkcionišu glumci i graditi odnos sa njima. Ozbiljni pozorišni fotografi poznaju predstavu koju snimaju. Shvataju radnju i znaju koji su to ključni momenti, kako vizuelni tako i emotivni, koji bi mogli da ukratko predstave kompleksnost predstave.
Budući da se mnoge od starijih predstava više ne izvode, jasno je koliko su dobre pozorišne fotografije važne i za samu istoriju pozorišta.
Rekonstrukcija događaja
foto: Marija Ivanišević
Imajte u vidu da je sledeća rekonstrukcija događaja bazirana na dostupnim štampanim i online izvorima. Pokušao sam da, preko sajta Blic Puls kontaktiram fotografa Zorana Lončarevića radi tačnijeg i detaljnijeg objašnjenja događaja, ali moj e-mail izgleda nije prosleđen do njega.
Dakle, radnja je tekla otprilike ovako:
Fotoreporteri su pozvani na premijeru predstave da snime fotografije koje će se pojaviti u sutrašnjem broju raznih novina. Umesto uobičajenih 5-15 minuta oni su ostali oko 40 minuta. Praksa je da ih posle ograničenog vremena ljudi iz organizacije sprovedu napolje. Kako ih niko nije pozvao van sale, oni su ostali na predstavi čekajući priliku za neki zanimljivi kadar. Prema rečima Zorana Lončarevića, fotografa “Puls” magazina, niko od njih nije znao da će Mirjana Karanović u nekom trenutku obnažiti svoje grudi. U trenutku kada je ona to učinila, a to je koliko sam mogao da saznam, vrhunac predstave u kome tišina igra značajnu ulogu, fotografi su počeli da agresivno fotografišu. Pod time se podrazumeva veliki broj snimaka za kratko vreme (continious shooting) sa uključenim blicevima. Posle par upozorenja od strane publike i same Mirjane, oni su i dalje nastavili. Kako kaže Mirjana Karanović, “Trpela sam 40 minuta zvuk škljocanja fotoaparata, što strašno smeta, ali kad je škljocanje postalo glasnije od glumaca, prekinula sam predstavu.” Fotoreporteri u prvom trenutku nisu znali da se ona njima obraća, a izašli su uz veliki aplauz publike upućen postupku Mirjane K.
Kako kaže Zoran Lončarević, “Mi smo samo radili svoj posao, kao što je Mirjana Karanović radila svoj. Pa ako joj smeta škljocanje, onda neka na vreme upozori upravu pozorišta, a ne da nas kao poslednje klošare izbacuje. Osećao sam se bedno dok sam i to uz aplauz publike izlazio iz sale.”
Diskusija
foto: Marija Ivanišević
U raznim diskusijama mogu se uglavnom pročitati podrške Mirjani Karanović za svoj postupak, sa povremenim komentarima podrške fotografima koji su radili svoj posao.
Međutim, ovakvim jednostavnim pripajanjem na jednu ili drugu stranu beži se od problema. Moglo bi se reći da su zaista i Mirjana i fotografi radili svoj posao. Svakako je tačno da uopšte zvuk zavesice aparata u tako akustičnom prostoru kao što je pozorište, svakako može itekako da iritira glumce. Pogotovo ako se radi o jako emotivnim scenama i kulminaciji cele predstave, gde se uloga oslobađa materijalnog što potvrđuje svojim obnaživanjem. Ne smem da zamislim kako u tom vrhuncu izgleda kada nekoliko ujedinjenih fotografa sa svojim škljocanjem i sevanjem remeti svrhu cele predstave.
Dakle, tačno je da su fotografi remetili predstavu. Sa druge strane, ono što je meni jako zanimljivo je da su fotoreporteri (naglasak na množini) bili pozvani na premijeru jedne velike predstave. Kritika ka organizaciji se, koliko sam mogao primetiti, uglavnom zasniva na tome zašto su oni ostali tako dugo. Iako vrlo tačno, i to je samo šlag na pokvarenoj torti. Zašto su uopšte fotoreporteri bili na premijeri? Znam, sad ćete reći da je to zato što je premijera bila uveče, pa bi oni odmah sa tim fotografijama otišli u redakciju i dali “sveže” u štampu. Postavlja se jasno pitanje čemu služi generalna proba, pred-premijera, čemu služe zvanični fotografi pozorišta? (oni sa iskustvom, kvalitetom i komunikacijom sa glumcima)
U ovom trenutku bi bilo dobro da dam komentar na izjavu Gorčin Stojanovića “[...] To što naša pozorišta izlaze u susret reporterskom fotografisanju treba shvatiti kao gest dobre volje a ne prostor za zloupotrebu i manipulaciju.” (Blic, 19. feb. ’08)
Iako delimično tačno, bitno je podsetiti ko kome čini uslugu. Naime, da fotografi te noći nisu napravili svoje fotografije, članak o predstavi vrlo moguće da ne bi ni bio objavljen. Ako ne bi bio objavljen, pozorište bi ostalo uskraćeno za najveću promociju koju mogu da zamisle. Pozorište se svakako ne bi obraćalo novinskim medijima za pomoć u promociji predstava, da im to ne treba. Niko tu nije “dobar” pa iz dobrote “čini uslugu”, a pogotovo ne svom besplatnom marketing kanalu.
Glavna greška vezana za celu ovu farsu je upravo u tome što je pozorište unajmilo pogrešne ljude da fotografišu predstavu. Treba znati da je posao koji rade fotoreporteri daleko drugačiji od onog koji rade pozorišni fotografi. Estetika za kojom tragaju jedni i drugi se potpuno razlikuje. Izgleda je ovde neko mislio “ma imaju profi opremu” ili “brže će tako, oni dođu snime i odmah štampaju”. Da postoji neko udruženje pozorišnih fotografa, itekako bi se oglasilo jer je ovo direktna diskriminacija njihovog posla.
Takođe, moglo se pročitati i dosta komentara o tome kako fotoreporteri od dobre i umetničke predstave prave senzacionalizam i svode je na “gole grudi” i slično. Želeo bih ovom prilikom da upoznam autore takvih komentara da je taj isti senzacionalizam razlog zbog koga oni kupuju novine, gledaju TV i tako dalje. Isto tako, treba se podsetiti na lanac koji pokreće celu stvar: čitaoci traže senzacije od medija, urednici traže od fotografa, a ovi traže od dnevnih događaja.
Istina je da treba vrlo pažljivo izdvajati jedan jedini segment predstave, nečega što je po svojoj prirodi prilično “stvarno” jer se dešava u realnom vremenu, na pozornici. Bilo koja fotografija pozorišne predstave (a i prirode uopšte) je krajnja apstrakcija, senzacija stvarnosti. Senzacijom bi mogla da se nazove i fotografija na kojoj jedan glumac u predstavi “umire” ili fizički napada drugog. I to je senzacionalizam ništa manji od prikazivanja obnažene glumice. Uostalom, ako je njeno razgolićivanje vrhunac predstave, fizička manifestacija emotivnog stanja — onda je to povod više za fotografisanje. Zamislite kvalitet reportaže u kojoj nema suštine predstave!
Kod tih nasumičnih komentatora koji pišu kako fotoreporteri “svode celu umetničku predstavu na gole grudi” primećujem vrlo površno shvatanje da je ta scena njene obnaženosti više jeftina od bilo koje druge scene. Oni su ubeđeni da je polu gola Mirjana Karanović jeftinija apstrakcija od, recimo scene gde bi ona ošamarila nekog drugog glumca u predstavi, ili gde bi se ljubila sa nekim ili bilo šta drugo. Svaka od tih scena je jeftini delić kompleksne predstave i ako bismo gledali bilo koju od tih scena ni jedna ne bi bila manje ili više jeftina. Odnosno — bila bi ali samo u domenu našeg shvatanja jeftinoće. To znači da oni koji su istakli da je fotografija obnažene Mirjane Karanović jeftino shvatanje predstave, zapravo ni sami ne shvataju da je svaki delić predstave (snimljen fotografskom kamerom) vrlo jeftina zamena za celu predstavu. Njena obnaženost se može činiti još jeftinijom, ali samo ako se u našem sistemu vrednosti pojava golog tela tretira kao jeftina.
Skoro svako radi svoje
foto: Marija Ivanišević
Slažem se da je krajnje neprimeren način na koji su fotoreporteri agresivno i uz neshvatljivu upotrebu blica (koji i nije potreban pored tolike osetljivosti čipova) “napali” obnaženu Mirjanu Karanović. Potpuno shvatam reakciju Mirjane Karanović i uopšte me ne čudi što nije mogla da izdrži “40 minuta škljocanja”, pogotovo uzevši u obzir da sa određenim medijima nema baš savršen odnos.
Ono sa čime se ne slažem je da su sami fotografi krivi. Oni su radili svoj posao na način na koji ga inače rade. Krivi su oni koji su prevideli značaj pozorišne fotografije, koji su zanemarili značaj fotografa koji shvata pozorište, koji shvata glumce i sa njima ima izgrađenu komunikaciju. Krivi su jer su na tako važnoj premijeri dozvolili fotoreporterima da snimaju koliko žele. Krivi su i jer su ponizili pozorišnu fotografiju i one koji se njome ozbiljno bave, jer su zarad svoje brze i lake promocije umesto stručnog, odgovornog i posvećenog fotografa (akcenat na jednini) pozvali nekoliko fotoreportera čija je estetika (odnosno estetika njihovih medija i njihove publike) potpuno drugačija. Trebalo bi istaći da ako prihvatite da svoje fotografije plasirate kroz određeni kanal za distribuciju fotografije, onda morate znati da će on u vaše fotografije svakako upisati svoje kodove, u cilju boljeg “programiranja” publike (više o kanalima u knjizi Za filozofiju fotografije). Drugim rečima — svake novine imaju svoju estetiku koju vi prihvatate tako što tražite od njihovog fotografa da vašu predstavu “pripremi” za svoju publiku.
Takođe, predpremijere i generalne probe i postoje da, između ostalog dozvole (zvaničnom) fotografu da napravi nekoliko dobrih fotografija koje će ući u promociju predstave. I otuda fotografije pre premijere. Logičan sled događaja je da pozorište ima svoj public-relations koji će svim zainteresovanim medijima davati zvanične fotografije kao i sav drugi propratni materijal.
Ovaj skandal je direktan šamar koji je pozorište uputilo pozorišnim fotografima, ali i Mirjani Karanović. Znalo se da određene novine (koje su je i nazvale “šiptarskom kurvom” u određenom kontekstu) čekaju skandal sa njom. Zato činjenice poput fotoreportera koje niko ne izvodi napolje čitavih 40 minuta, kao i mogućnost da je neko od fotografa ipak imao “dojavu” o njenom obnaživanju, nekome mogu izgledati kao namerna postavka. Dugi aplauz upućen Mirjani Karanović nakon izbacivanja fotoreportera lično shvatam kao poslednju opomenu upravi koja nezrelo shvata pozorišnu fotografiju u celini, a ne konkretno tim zatečenim fotografima.
Zaključak
foto: Marija Ivanišević
U celoj ovoj farsi niko nije dobro prošao. Mirjana Karanović je verovatno uradila jedino što je u tom trenutku mogla. To potvrđuje i aplauz publike. Ali loše su prošli i fotoreporteri koji su došli da rade svoj posao. Nisu oni krivi što se način na koji obavljaju svoj svakodnevni posao nekome ne sviđa. Najgore su prošli pravi i posvećeni pozorišni fotografi koji poznaju sve poteškoće ovog posla i koji se dugo trude da izgrade poverenje glumaca. Pravi krivac je organizacija koja je potcenila značaj profesionalnih pozorišnih fotografa i dovela fotoreportere za čiju se estetiku i pristup fotografisanju javnih događaja zna da je u suprotnosti sa specifičnim zahtevima pozorišne fotografije.
Nadam se da će Fedrine grudi biti ozbiljna inspiracija odgovornim licima da se uozbilje oko pozorišne fotografije, koja je u svetu izuzetno poštovana i vrednovana, i čija je istorijska vrednost neprocenjiva.
Zahvaljujem se Mariji Ivanišević, studentu V godine Fakulteta primenjenih umetnosti, na priloženim fotografijama unutar teksta. Radi se o predstavi “Vesele žene Vindzorske” (Vilijem Šekspir, u režiji Jirži Mencla, Narodno pozorište Beograd). Izvor naslovne fotografije: Blic Online.
31 comments
etotako says:
Feb 23, 2008
“To znači da oni koji su istakli da je fotografija obnažene Mirjane Karanović jeftino shvatanje predstave, zapravo ni sami ne shvataju da je svaki delić predstave (snimljen fotografskom kamerom) vrlo jeftina zamena za celu predstavu.”
Ne samo što je jeftino shvatanje predstave, nego manje govori o predstavi a više o NJIMA KAO FOTOGRAFIMA. Senzacionalistički tip novinarstva kod nas odavno bere plodove, pa se u toj čorbi našlo i pozorište i bilo šta što ima veze sa svetom spektakla. Jer koliko god da su neke obnažene grudi, tamo negde, na nekim drugim medijima postale kliše, mi smo i dalje zarobljeni u tom primitivnom poimanju umetnosti oko sebe. A da ne pričam o primitivnosti “običnog” života.
darkophoto says:
Feb 23, 2008
Pa da, u principu mi i živimo u svetu senzacija, koje pokreću ceo ovaj kapitalizam. Zato je suludo reći da je baš trenutak njenog obnaživanja nešto posebno jeftiniji od bilo kod drugog trenutka istrgnutog iz konteksta. Pogotovo ako uzmemo da je to vrhunac, ili da kažemo, suština predstave na neki način.
A što se tiče primitivnosti običnog života… eh…
etotako says:
Feb 23, 2008
Preporučila bih ti da pročitaš jednu knjigu ako već nisi, a teško da jesi, jer je teško naći. Zove se Društvo Spektakla. Pisao Debor. Ako nađeš, obavezna je u arhivi, svakog ko se iole dotiče vizuelne komunikacije na bilo koji način. Pomoći će ti da se lakše nosiš s fenomenima. Da ih razumeš. ALi ne i da ih opravdaš.
Odlična stvarno.
A napisana pre 50 godina!!!
etotako says:
Feb 23, 2008
http://www.crsn.com/debord/drustvospektakla/drustvo.htm
darkophoto says:
Feb 23, 2008
Odlično, hvala na preporuci! Prvom prilikom ću pogledati u knjižarama, ako nađem. Znaš li gde bi moglo da ima?
Jel ono na sajtu puna verzija?
Kristina says:
Feb 23, 2008
Svako škljocanje aparatom ili crvena lampica kamere ometa ne samo glumce već i gledatelje predstave.
zakazala bih press konferenciju na dan premijere, ili dan prije, televizijskim novinarima bih podijelila 3-5 minuta inserata predstave, ovim iz printanih medija na CD-u fotografije, a naveče bih dozvolila fotografisanje publike u foajeu i to bi bilo sve.
Potpuno se slažem s tobom da se sve trebalo završiti na generalnoj probi i da taj dio posla trebaju uraditi profesionalni pozorišni fotografi.
U idealnim uslovima, kad bih ja radila PR
Ali tako gotovo niko ne radi, pa čak i kada zabrane fotografisanje ne potrude se da na bilo koji način omoguće ljudima da ilustruju tu priču i onda se svak snalazi kako mu padne na pamet.Mada u ovom slučaju nije riječ o snalaženju već načinu dolaska do onoga što se nažalost smatra ”ekskluzivom”.
A sve dosta zavisi od vlastite etike.
Hiljadu puta sam imala mogućnost tokom cijele predstave držati uključenu kameru, ali mi isto tako nije padalo na pamet da zumiram recimo nečiji penis i to sutra prodajem
darkophoto says:
Feb 23, 2008
kristina: dobro došla
U pravu si, stiče se utisak da je zaista način na koji funkcionišu ljudi iz pozorišta taj da se što manje angažuju (PR i slično) već da dovuku direktno fotografe iz novina pa nek oni završe i nose u štampu. Pa neka glumci ispaštaju…
iskraart says:
Feb 24, 2008
evo, ovakvi članci kao što je ova tvoja analiza treba da budu po novinama.
darkophoto says:
Feb 24, 2008
Ali, plašim se da nikoga ne zanima položaj pozorišnih fotografa, kao ni razna filozofsko-fotografska pitanja
Kao što smo već shvatili, traži se senzacija… ona je njih isterala, oni su nju napali… niko ne želi da priča o tome gde su pravi pozorišni fotografi u celoj toj priči…
etotako says:
Feb 24, 2008
Nije puna verzija, ali bar donekle da znaš o čemu se radi. Probaj da rovariš po bibliotekama recimo faktulteta političkih nauka, bibliotekama filozofskog…i sličnim fakultetima. Knjižare. Teško. Tamo naslovi kako spasiti svoj život za pet minuta. I za isto vreme napraviti super kolač koji ne goji.
Na žalost.
shaputalica says:
Feb 24, 2008
“U idealnim uslovima, kad bih ja radila PR zakazala bih press konferenciju na dan premijere, ili dan prije, televizijskim novinarima bih podijelila 3-5 minuta inserata predstave, ovim iz printanih medija na CD-u fotografije, a naveče bih dozvolila fotografisanje publike u foajeu i to bi bilo sve.”
Ključne reči: “u idealnim uslovima”. Zašto? Zato što to kao na primer uradimo, na press konferenciji se pojave glumci, reditelj, ama baš svi. Dodju novinari, podeliš fotografije, klipove, štampani materijal, afiš, sve što imaš. Mogu da intevjuišu koga god hoće. Svi saradjuju, zaista. Svesni da na taj način promovišu sopstveni rad, naravno. I daš im mogućnost da slikaju pretpremijerno izvodjenje predstave. Onda se pojavi neko ko nije mogao iz potpuno objektivnih razloga da prisustvuje konferenciji, neko baš te večeri ima drugi zadatak, neko ima kijavicu, neko mooora da slika premijeru jer urednik tako traži od njega etc. Najčešći problem koji se javlja je to što urednici od novinara na terenu traže autorske fotografije, bez obzira na to što su fotografije koje su načinjene za promovisanje predstave visokog kvaliteta, u svakom smislu.
I onda dodju na premijeru i ljute se kad ih opomeneš za fotograrafisanje. Lično to rešavam tako što ne dozvoljavam nikakvo fotografisanje premijere, pa nek se ljuti ko koliko hoće. Što reče Darko, zato su tu generalna proba i pretpremijera. Ko nije stigao tada, dobija zvanične promo fotografije i tačka. Zaista je strašno neprijatno zujanje, kliktanje i sevanje tokom predstave. Svima.
darkophoto says:
Feb 24, 2008
etotako: Da, u pravu si. Takve vredne knjige su uglavnom po specijalno objavljivanim edicijama, kao što ArtGet ima ediciju ‘teorija’ (pogledaj ako već nisi dve knjige koje ja iskreno preporučujem)
shaputalica: Tu se definitivno radi o pitanju većeg uticaja. Mislim da pozorišta definitivno moraju da čvršće stanu u odbranu svog integriteta i zaštitu svojih fotografa, a svako ozbiljno pozorište mora naravno prvo da ima svog fotografa. Podržavam da se na premijeri ne fotografiše, ili da se fotografisanje vrlo ograniči, jer ako se na premijeri desi skandal onda je to zaista skandal!
Kao što si već rekla, ako neko iz “objektivnih razloga” ne može da stigne (npr. jer je morao na JK koktel na novom splavu) onda nema problema — izvoli naše fotografije. Samo što bih ja to sveo isključivo na fotografije koje pozorište odabere. Da se zna da pozorište čvrsto želi da utiče na estetiku koja se o njemu plasira.
Ivana says:
Feb 24, 2008
Fina analiza incidenta, Darko.
I po komentarima se vidi da ima nacina i ljudi koji pokusavaju da urade stvari kako treba.
Posto se na greskama uci (ili bi trebalo), bilo bi zanimljivo pratiti dalje i videti sta ce uprava pozorista uraditi na sledecoj predstavi, da li ce izdati neku objavu, nova pravila…situacije kao ove mogu da posluze na dobar nacin. Naravno, moze i da se ne uradi nista.
Ne slazem se u potpunosti sa delom u kome govoris o raznim nivoima pojeftinjenja koje fotografija ucini jednoj predstavi. Niti mislim da je vazno fotografisati kljucne elemente predstave. Oni nisu kljucni vizuelno, vec kulminacija dramskog teksta, atmosfere, i glume. To se ne moze preneti fotografijom, odnosno, retko kada bi moglo. Uloga fotografa je da uhvati scene koje ce docarati lepotu i misteriju dramskog medija, po mom misljenju. Ne da se po fotografiji razume o cemu je predstava, jer to je nemoguce. I tu dolazi do znacaja pozorisna fotografija koju pominjes, i ilustracije koje si stavio u svoj tekst.
darkophoto says:
Feb 24, 2008
Dobrodošla Ivana!
Zaista bi bilo lepo da ako neko vidi ili čuje neko novo saopštenje, reakciju ili postupak pozorišta, na ovaj “skandal”, da objavi ovde u komentarima. Ivana, hvala na ideji.
Slažem se sa tobom da se ono što fotografija može da prenese nalazi unutar vizuelnog (kostimi, scena, glumci…), a da se pozorište ipak sastoji iz još nekoliko “neuhvatljivih” medija. Međutim, znamo da, ako zanemarimo fotografiju, u glumi se “po pravilu” vizuelizuju i nevizuelni pojmovi, da bi publika lakše razumela radnju. Tu spadaju i facijalne ekspresije, i govor tela, i svetlosni efekti i sl. Recimo, ako glumac umire, on se uhvati za srce. Ako je srećan on skače od sreće. Nije uvek tako bukvalno, ali mislim da se ionako svi nevizuelni pojmovi naglašavaju vizuelnim elementima kako bi publika lakše razumela predstavu, a samim tim oni postaju dostupni i fotografiji. Naravno, uhvatiti sve te teške elemente tako da oni dočaraju i ono što je van vizuelnog zahteva veliku posvećenost pozorišnoj fotografiji.
A ako pozorišnu fotografiju pogledamo iz ugla istorije pozorišta (gde ona u suštini i pripada) onda je ipak bitno fotografisati ključne delove predstave. Upravu si da su oni ključni u smislu dramskog teksta, atmosfere i glume — ali pošto se svi ovi pojmovi naglašavaju mimikom, scenografijom, svetlosnim efektima (vizuelnim elementima) onda oni mogu biti jasan element fotografije.
Naravno, mnogi trenuci nisu vizuelno prepoznatljivi kada se nađu u jednom deliću sekunde — bez obzira na dobru glumu, scenografiju, svetlosne efekte. Tada se (kao što si rekla) uloga fotografije svodi na dočaravanje lepote dramskog medija, prvenstveno vizuelnih činjenica (lepota kostima, scene i sl).
sanja knezevic says:
Feb 25, 2008
jao kako si ovo napravio?!!!!
darkophoto says:
Feb 25, 2008
^^ e luda si
shaputalica says:
Feb 25, 2008
Da, Darko, upravo o tome i govorim: izbor fotografija je ono što mora da odradi pozorište, to jest neko ko je zadužen za to, jer vizuelni identitet pozorišta danas ne gradi samo dobro odradjena predstava, već i plakat, program, televizijski prilog, film, reportaža, novinski članak, spot….i naravno fotografija visokog kvaliteta koji zadovoljavaju sve one standarde kojima ozbiljna kuća teži. I tu nema mesta izuzecima. U svakom slučaju, razumemo se.
atajlo says:
Feb 26, 2008
Pratim vašu diskusiju od momenta kad je postavljen članak, a nemam stav.
Podjednako su “krivi” i fotoreporteri i M.Karanović. Malo više tolerancije i razumevanja za tuđi trud i posao ni jednoj strani ne bi nanelo štete.
Samo bih da vam se požalim, nezavisno od svega iznetog;
“Spornu” fotografiju sam videla prilikom jedne posete naslovnoj strani “Blica”.
Pola sata posle toga, nije je bilo.
darkophoto says:
Feb 26, 2008
Da, ni ja nisam mogao nigde da je nadjem, iako sam mogao da je fotografisem iz stampanog izdanja Blica. Koliko ja to vidim, ne bi trebalo da ima pravnih osnova za povlacenje fotografije jer su sve nastale u legalnim okvirima. Ne znam da li bi mogla nekakva pravna direktiva da se sroči ako je ona njima u to vreme jasno govorila da ne snimaju, mada se iz teksta vidi da je rekla “slikali ste šta ste hteli a sada marš napolje” što znači da im je praktično dozvolila.
Probaću da saznam šta je bilo sa tim.
panteliceva says:
Feb 27, 2008
Neću se zadržavati na trivijalnostima, pa ću o gore spomenutoj temi reći samo ČOVEČANSTVO JE POTROŠNA ROBA.Treba im oprostiti, oni su samo ljudi!
A ti si —CAR—, nastavak sledi na tvom mailu.Stoga proveri mail!
atajlo says:
Feb 27, 2008
Ja videla ovo:
atajlo says:
Feb 27, 2008
Važi. Hvala.
darkophoto says:
Feb 27, 2008
Hvala na isečku!
marija says:
Mar 1, 2008
Darule, da i ja ostavim koju pisanu rec iza sebe o ovoj temi, mada moje misljenje vec dobro znas. Vise zelim da iskoristim ovu priliku da pohvalim sve sto radis i sve sto pokusavas da radis. Vredno je imati priliku za odmeravanje svojih stavova. Slazem se sa tobom o “krivcima” ovog specificnog slucaja. Jeziva mi je surovost vremena u kome zivimo i kada se ogleda u ovako suptilnim stvarima.
Glavno bi bilo pitanje ko je kriv za to da se grudi Mirjane Karanovic plasiraju kao senzacionalizam i pretvore kao sto je neko vec rekao u obicne sise na naslovnoj strani zute stampe. Znam fotografe koji se bave paparaco fotografijom, da bi preziveli, a drugi koji ce eto kad im se ukaze prilika pokusati da iskreiraju takav momenat, jer im je nametnuto da tako razmisljaju, jer tamo negde sedi neki urednik koji odredjuje sistem vrednosti. A dalje je problem ljudi koji su gladni takvih senzacija.
Mislim da fotograf mora da preuzme odgovornost za ono sto slika tj za koncept u kom ce to predstaviti. I da svi budemo malo vise civilizovani i ne padamo na te jeftine trikove, govorim to sa strane citalaca. Ali u ovom momentu to zvuci kao prava don-kihotovska revolucija. Ali nije nemoguce. Kada bi to postao stav, kada bi fotografi bili kao jedan slozni u toj stvari, kao sto su kada traze da puse na modnim revijama, mi bi bili ti koji svojim znanjem, obrazovanjem diktiramo uslove. i ne bi po inerciji skljocali kao ludi u sred pozorisne predstave jer je zena skinula kosulju, ne, rekli bi- to nam je ispod casti, to nije razlog zbog cega sam tu.. a sa druge strane, koliko ima kvalitetnih casopisa sa tako eksplicitnom sadrzinom. I za nju postoji publika, i standardi.
Kao sto i treba da bude u zivotu, za sve postoji vreme i mesto. S obzirom na nase svakojake muke kao ljudi, ne cudi me da ima toliko ljudi koji bi balavili na slike golih grudi neke glumice u dnevnim novinama za koje su dali 10, 15 dinara, momenat- upala mi sekira u med, ali ti ljudi bi prihvatili sve sto im se ponudi u tim istim novinama, ne smeju oni da diktiraju i da budu izgovor za ovo dno etike u nasoj dnevo-zuto-tuznoj stampi. Sta, ceo svet je protiv nas pa ce nas rezveseliti slike golih ljudi u pozoristu, koja raspoznajemo po javnim veceima ili slicnim “gradjevinama” u blizini.. to treba da bude slika i o pozoristu, budoar?! naravno da je sve moglo da se izbene organizacijom ljudi iz pozorista, ali problem je mnogo dublji.
A pogotovo ne Mirjanu Karanovic jer nije pristala na ponizenje i banalizovanje svoje profesije, mislim da bi fotoreporteri mogli mnogo da nauce iz toga….
darkophoto says:
Mar 1, 2008
Maro, hvala što si se pridružila diskusiji (Marija Ivanišević je autor gorepostavljenih fotografija), i hvala na podršci za moj skromni blog.
Svakako je ceo ovaj problem zasebna tema za sociologiju, za kulturu mase. I to je vrlo opširna stvar. Lanac počinje od publike gladne za skandal-tip novina, ali to je samo posledica dubokih socioloških nasleđa, dakle počinje negde daleko i doboko…
Mislim da je jedini delimično-potencijalno moguć način da se to prevaziđe, upravo neka vrsta zasićenja. Da svi skandali postanu svakodnevni, uobičajeni… ma, našlo bi se nešto novo — to je bure bez dna.
Teško je da (mi) obrazovani preuzmemo funkciju ovih drugih (“neobrazovanih”) jer publika je ista, i tu nema šta da se priča. Isti su zahtevi, isti moraju biti i rezultati.
p.s. mala ispravka: novine više nisu do 15 dinara, sad su za 9!
marija says:
Mar 2, 2008
Dare, ocekuj me i u ostalim temama a ja tebe ocekujem da zajedno, vec jednom, prelistamo onu Saudekovu knjizurinu:)
darkophoto says:
Mar 2, 2008
Poziv oberučke prihvaćen!
erufu says:
Jul 30, 2008
I sam shvacam problematiku, tim vise sto imam odredjenog iskustva i sto sam na pocecima i sam dozivio situaciju slicnu u kojoj su bili kolege fotoreporteri. Ono sto je nezgodno kod dijeljenja zvanicnih fotografija je to sto moze doci do vrlo nezgodnih posljedica ako vise razlicitih novina objavi jednaku fotografiju jer zbog konkurentnosti to urednici cesto ne toleriraju (sto je uostalom i razlog zasto cak i fotografske agencije koje posalju samo jednog fotografa na neki dogadjaj prodaju novinama razlicite fotke – da se ne bi dogodilo da ista fotka izadje u dvije novine.)
nino says:
Nov 20, 2009
Marija ivanisevic ima odlicne fotografije ;o)
Levi says:
Dec 11, 2009
Dve godine sam radio za jedan pozorišni festival kao fotograf. Fotografisao sam predstave koje po prvi put gledam. Snimljeni materijal je korišćen za pres, ali i za arhivu i neku buduću monografiju festivala. Uglavnom nije bilo problema i ja bih fotografisao tokom cele predstave. I škljocanje dok je tišina u predstavi je neprijatno, bar meni jeste. Ali pitam jednom prilikom glavnog glumca, inače zahtevne uloge posle predstave u kojoj meri sam mu smetao. Baš me je interesovalo. Odgovorio mi je da me nije ni primetio!
Drugom prilikom sam nedugo po početku bio zamoljen da prekinem jer sam smetao glumcima. Veče pre toga im nije smetao fotograf koji je snimio celu predstavu. Naredne godine je gostovala ista predstava i snimio sam je celu.
Bilo je još nekoliko predstava gde su mi pravili probleme, ali bih izdvojio jednu gde se pojavljuju obnažene glumice. Bio sam pozvan na generalnu probu i po završetku mi prilazi upravo Gorčin Stojanović i počinje da mi drži bukvicu. Bio sam zaprepašćen, jer ja sam sinmao samo predstavu i glumce na sceni, a ne njihov privatni život. Čovek se uplašio da ću snimke polugolih glumica na sceni prodati novinama. Paranoja!
Nije mi ni danas jasno zašto bi skandalozno bilo objavljivanje jedne takve fotografije iz predstave, kada je već svima omogućeno da dođu i odgledaju tu predstavu. Zar je skandal kada se neka holivudska glumica pojavi obnažena u filmu i to kasnije gleda ceo svet? Ne bih rekao.
Darko says:
Dec 11, 2009
Hvala ti na komentaru iz prve ruke!
Slažem se, ako se u predstavi pojavi polu/gola glumica ili glumac, to je deo predstave. To možda jeste trivijalni deo predstave, ali je njen deo. Isto kao i kad je neko obučen.
Ukoliko oni rade na tome da to ne izgleda jeftino u samoj predstavi, veće su šanse da ne izgleda jeftino ni na plakatu, u novinama itd.
Naravno, jedan broj novina uvek voli da pravi skandal i od najobičnijih stvari, a kamoli kada sa glumicom već imaju neke ranije “prepiske” (kao što je ovde bio slučaj).